Tople letnje večeri,
uz špansku muziku
sa zvucima gitare,
pisala je pesnikinja
njene stihove na papiru.
Sa osmehom na licu,
duge, raspuštene kose,
tražila je nadahnuće
puštajući emocije da je vode.
Pitala se, ko li će čitati sve
ove njene pesme,
ljubavne, tako životne.
Proći će vekovi,
a trag pesama ostaće dugo,
dugo posle nje.
Živeće i dalje, dok se čitaju,
dok se bilo ko njima bavi.
I znala je, oduvek je znala,
da treba da piše,
da piše pesme,
o ljubavi, o životu,
o prirodi, o svemiru.
I zato ona osluškuje noćas,
I miriše ovu noć,
u kojoj samo mladi Mesec bledo
svetli na nebu.
Mesec i ona,
njen noćni drugar,
uvek prisutan kad ona traži
najlepše reči,
one pune čežnje i žudnje,
da zauvek ovekoveči tu ljubav,
jaču od sudbine,
praiskonsku, prvu i poslednju.
Ljubav dvoje mladih ljubavnika,
ljubav sina prema majci,
ljubav kćerke prema ocu,
ljubav prema svom narodu,
svojoj zemlji, univerzumu,
ljubav bez granica,
ljubav bez kraja.
I piše pesnikinja njenu
Mesečevu poeziju,
sluša u osami svojih misli
reči, koje same nadolaze,
Da li se dvoje ljubavnika pronašlo,
da li samo ćute i gledaju se,
ne remeteći tišinu ove večeri.
Da li je majka dočekala sina na
večeri,
da li je ćerka poljubila oca za
laku noć.
Da li su svi kući, sa porodicom,
da li ljubav greje njihova srca.
Sve to pesnikinja osluškuje
I pretače u stihove,
jer ko će tkati sve ove pesme,
ako ona samo sedi i posmatra
ljubav i život oko nje,
ko bi šaputao tajne života
svima,
ako bi ona odustala da ih
zapiše,
da ih kao svedok ovekoveči,
da postoje i kad nje ne bude.
I zato, pesnikinja ove tople
večeri,
uz zvuke gitara,
piše ovu Mesečevu poeziju
ljubavi,
a njen drugar, mladi Mesec,
posmatra je kroz prozor.
Коментари
Постави коментар